Oni koji su pratili učešće Rudolfa Rudija Pešovića u auto-sportu znaju da je on pre nešto više od godinu dana rešio da se povuče iz svih takmičenja na domaćoj sceni i da pauzira sa trkanjem. Ipak, nije bila neočekivana vest da će se naredne sezone ponovo takmičiti, i to u Centralnoevropskoj zoni sa „seat toledom S2000″, u klasi do dva litra zapremine. Auto od jesenas priprema ASK Sport auto Vesnić.
Razgovarali smo sa Rudijem u trenutku kad je i Milovan Mikica Vesnić odlučio da se vrati u CEZ, posle skupe i besplodne godine u ETCC-u i da njih dvojica naprave tim koji će nastupiti pod srpskom zastavom.
Iako živi na relaciji Čikago – Gornji Milanovac, uz biznis koji poseduje u Americi i porodicu u Srbiji, Pešović uspeva da finansira i posveti se sportu za koji kaže da mu nije bio ljubav iz detinjstva, ali da veoma uživa u njemu. Zanimalo nas je da, pre svega, čujemo šta se to dogodilo u Pešovićevom životu pa je odlučio da pauzira godinu, a zatim i da se vrati na trkačke staze.
– Ja sam 2013. godine učestvovao sa Mikicom na nekoliko CEZ trkačkih vikenda i tada sam shvatio da je to zaista ozbiljno trkanje, iako sam ja nastupio sa prilično nekonkurentnim autom (Alfom 147 – prim. aut). Možda mi se učinilo da je malo skuplje, ali kad sagledate sve okolnosti i sigurnost na stazi i minimalne šanse da se ošteti automobil, shvatio sam da to i nije tako visoka cena. Tokom 2014. godine sam prikupljao novac i ideje za 2015. i sad, evo me ovde.
Da li prikupljanje sredstava podrazumeva sponzore ili se trkaš za svoj novac?
– Isključivo se trkam sa svojim novcem. Ranije sam finansirao iz svoje firme, pa to malo nije funkcionisalo, ali sad sam smislio bolji način, otvorio sam drugu firmu koja će služiti samo za finansiranje trka.
Kako se to tebi vrati?
– Auto-sport je moja strast, moj hobi. Tu nema vraćanja. Samo čisto zadovoljstvo.
Šta je onda sportska ambicija? I kakav ti je cilj?
– Ja sam godinama igrao fudbal, ali sam se više puta povređivao, uključujući i oba kolena i nisam mogao da nastavim. Tražio sam sport kojim bih mogao da se bavim i presudilo je to što u auto-trkama praktično sedite, a bavite se sportom. Što se eventualnog plasmana tiče, predstojeće sezone imam ambiciju da budem u prvih pet u svojoj klasi. To bi bilo realno.
Stekao si iskustvo tokom pomenute sezone u CEZ-u, kad si vozio četiri runde.
– Vozio sam Hungaroring, Red bul ring, Slovakija ring i Most. To iskustvo može da pomogne, zapamtio sam staze. Tada nisam imao automobil sa kojim su mogli da se naprave dobri rezultati, ali ove godine smo to podigli na viši nivo. Seat za 2015. je dobar, verujem da bi pod upravljanjem, recimo, Mikice Vesnića bio kvalitetan i za prve tri pozicije.
Znaš li nešto o konkurentima?
– Tu su dva „lotusa“, Česi Frid i Mandelik, jedna „Alfa 156″, biće Mađara, naš Kastro (Zoran Kastratović) će se verovatno pojaviti. Tu je i dečko iz Slovenije koji je uzeo „Seat“ sa kojim je Duca Borković učestvovao u ETCC-u. CEZ je takav da ponekad startuje 30, u nekim trkama i 40 automobila, tako da spisak još nije konačan.
Da li je ideja da se ide kroz celu sezonu u paru sa Vesnićem ili će on voziti samo odabrane trke?
– Ideja je da obojica učestvujemo na svih osam vikenda. Ono što je još važnije jeste da smo mi odlučili da napravimo ozbiljan srpski turing tim. Puno ulažemo u infrastrukturu i nadamo se da ćemo već 2016. imati možda i više vozača i više automobila. To bi verovatno privuklo i neke nove sponzore, pa bismo u dogledno vreme možda imali dovoljno sredstava i za ETCC ili neka druga takmičenja, kao što se nedavno pojavio TCR. Mi spremamo ozbiljan tim koji će ispratiti učešće na trkama, sve iz domaćih resursa.
Da li to znači da tim koji je išao sa Vesnićem kroz ETCC ostaje u tom budućem timu, uključujući i Mikičinog oca Miluna?
– Mehaničari su iz ASK Sport auto Vesnić, podrška je ista kao što je bila prošle godine, za organizaciju, pripreme, PR, fotografisanje, snimanje i slično. Ja ću da vozim i učim od Mikice. Tu nema prvog i drugog vozača, bilo bi lepo da bilo koji od nas dobaciti do podijuma.
Dakle, to će biti kompletan tim, brendiran, uniformisan…
– Potrudili smo se iskoristimo postojeće resurse i da dodamo još jednu prikolicu. Osim šatora za automobile i mehaničare, imaćemo i poseban šator za goste, prijatelje i medije. Automobili će biti slično izbrendirani, iako još ne znamo da li će Mikica voziti BMW ili neki drugi automobil.
Ko je zaslužan za to što si odabrao „seat“?
– Odluka je je bila Mikičina. On je čuo za auto, pogledao njegovu istoriju i preporučio ga. Ja sam dao moju „alfu“ Milovanoviću, on meni svoj BMW, taj auto sam prodao u Danskoj i tako smo došli do ovog „seata“. On može da se olakša na zadatu težinu za CEZ, a ostalo sve može da se promeni prema homologaciji. Sva vrata i hauba će biti karbonski, to će značajno olakšati automobil, koji je inače nosio tegove da bi dobacio do kilaže koja mu je ranije bila zadata. Motor je trenutno u Švajcarskoj, kod Seatovog tjunera „Leman motorentehnik“ i imaće, najverovatnije, 16 ventila, što je najnovija Seatova varijanta koja je primenjivana i u ETCC-u. Planiramo da u februaru imamo kompletan auto, i da u martu uradimo testove. Nadamo se Hungaroringu ili Slovakija ringu, a ako bude para, možda testiramo i na obe staze.
Kako uspevaš da uklopiš biznis koji imaš u Americi sa trkanjem i gde ćeš biti stacioniran tokom sezone? Ostaješ u Evropi ili ćeš leteti preko okeana ovamo i nazad?
– Neću se nigde zadržavati. Leteću kuda treba odakle god da se nalazim. Olakšaće mi to što smo se udružili sa ASK Sport auto Vesnić, jer će oni brinuti o tome kako da se prebaci automobil i sve što ide uz to. Moje je samo da dođem i vozim.
Koliko će ti to poremetiti ostatak života i koliko će sve koštati?
– Avionske karte su zanemariva stavka. A što se ostalog tiče, ja mogu da sednem u avion u utorak uveče, u sredu sam u Evropi. Kad se završi vikend, ja već u ponedeljak mogu da budem na poslu u Americi.
Koliko je teško u tvojim godinama sleteti u sredu i odmah sesti u auto i voziti testove, kvalifikacije i samu trku?
– Ja sam kroz to već prolazio, pa sam možda i navikao. Prosto, nije strašno kad je u pitanju nekoliko dana. A mislim i da adrenalin probudi čoveka. Doduše, desi se da, kad se vratim preko okeana, umor dođe na naplatu, kad adrenalin splasne.
Koja ti je staza koju si vozio u Evropi u CEZ-u najimpresivnija i kako ti se uopšte čini CEZ?
– U odnosu na ono što sam vozio u Srbiji, CEZ je ostavio zdrav utisak. Pre svega zbog toga što u ostalim takmičenjima koje sam vozio ne znaš hoćeš li prilikom udesa izvući živu glavu, a posebno auto. U CEZ-u imate ozbiljne staze, izletanje se završava u šljunku, opasnost je manja. Meni je najteža staza bila Slovakija ring, teško sam zapamtio sve krivine. Krenem da brojim, pa se zbunim, mnogo ih je. Red bul ring sam vozio u ovoj konfiguraciji koja se koristi za Formulu 1, ali mi je bila zanimljiva, iako ni ona nije laka. Staza Most u Češkoj mi se baš svidela.
Kako se pripremaš za trke, vežbaš li staze na simulatoru?
– Ne vežbam. Ja i dalje taj sport gledam kao hobi i ne opterećujem se rezultatima. Ako ih ima, to je dobro, ali nije neophodno, jer ja nisam počeo kao mlad, već sa 31 godinom i to nije sport koji imam u rukama. Za trkanje se može reći da mi je druga ljubav.
Kako održavaš fizičku spremnost koja je itekako važna za auto-sport? Stižeš li da se posebno pripremaš za trke?
– Stižem i to, a i posao koji radim je težak, pa se može reći da treniram kroz posao.
Da li ti je palo na pamet da se uključiš u neku trkačku seriju koja se vozi na tlu Amerike?
– Nije, jer to tamo nije lako. Možda se odavde čini da je Amerika idealna zemlja, ali ja to ne mislim. Postojalo je nešto tipa superturing, što sam gledao kao opciju, sa šest automobila u klasi, ali mi nije bilo toliko zanimljivo u odnosu na CEZ gde sam startovao, recimo, u Slovačkoj sa još 58 automobila. To je meni lepše i za oko i kao doživaljaj.
To onda znači da ti zaista zadovoljavaš neki svoj unutrašnji poriv…
– Baš tako! Ponoviću da meni nije primaran rezultat već zadovoljstvo. Auto koji ću voziti biće konkurentan već ove sezone, ali u mojim rukama možda savršen tek za godinu ili dve. To ujedno znači da smo u našim dugoročnim planovima tako i videli budućnost. Ne isključujem ni ETCC, ali to će pre svega zavisiti od Mikice. Ja sam video šta znači taj kup i koliko je to teško breme bilo i za njega i za tim, tako da ja bez njega ne bih išao nikuda.
Prilično si ogorčen stanjem u domaćem auto-sportu. Da li bi nam pojasnio zašto?
– Ta priča je duga. Ukratko, mi smo 2012. napravili trku u Banjaluci, koja je bila korektno organizovana za ove prostore i to smo hteli da ponovimo 2013. Međutim, nama je Srpski automobilski savez to uskratio i pride nas ucenio da tu trku možemo da pravimo na Navaku ili u Batajnici, koju ja ne doživljavam kao stazu. Tada smo prelomili da odustanemo od svega.
Ta odluka je i dalje na snazi i ostaje za budućnost?
– Upravo tako. Možda, ako jednog dana Beograd napravi stazu o kojoj se toliko godina priča, možda se predomislim.
Za one koji ne znaju kako je išla tvoja trkačka karijera, ponovi nam svoj razvojni put…
– Počeo sam 2002. sa „Pežoom 106″ koji sam vozio dve godine. Posle toga sam vozio „pežo 306″ dve sezone, onda „astru“ dve i „alfu“ tri. Najviše sam proveo u Superprodukciji, sve sa prednjom vučom. Uzeo sam domaću titulu 2011. godine u Kupu bezbednosti i to mi je najbolji rezultat. U CEZ-u sam najdalje stigao do 5. mesta, kad su pojedinačne trke u pitanju.