Imali smo prilike da porazgovaramo sa Miroslavom Mikom Stanojevićem, čovekom koji je šampion klase Open/Special u Moto Klasik šampionatima Srbije i Istočne Evrope. Kada pogledate njegov boks, njegov Kawasaki deluje kao da je upravo stigao sa snimanja filma Pobesneli Maks.
Možda na prvi pogled deluje kao da taj GPZ900R ne može da pruži mnogo, ali ista slika se menja kada sudija podigne zastavu. Mika je jedan skroman čovek, zbog čije vožnje sve više ljudi prati Moto Klasik. Kada je letos bio u Nemačkoj, pobedio je znatno spremnije Moto Klasik Superbike motore, a ostali vozači su prilazili Miki sa istim pitanjem – „Da li je unutra stvarno agregat od 900 kubika?“
Šta o svemu kaže Mika pročitajte u nastavku.
Miko, još jedna godina provedena u Moto Classic šampionatu i još jedna titula, kako u domaćem, tako i u šampionatu Istočne Evrope. Ciljaš li na Zlatnu kacigu u sezoni 2015?
Ostajem na istom motoru bez ikakvih prepravki u Klasiku. Što se tiče Zlatne kacige, iskren da budem, nije mi priortetna ta titula, jer ću uporedo sa Klasikom voziti i SBKS 1000. Poznato je da ja nisam vozač koji vozi i pravi računicu, ja jednostavno volim da vozim što više trka. a nadam se da ću uspeti.
U Moto Classic šampionatu učestvuješ u klasi Open / Specijal, ujedno i najjačoj klasi. Kakvi su planovi za dalje?
Kao što rekoh, pored Moto Klasik šampionata u kome ću voziti Open / Specijal, naredne ću godine voziti i u Road Racing šampionatu, u klasi 1000 SBKS u kojoj sam i ranije nastupao. Ostajem veran Kawasakiju, tako da ću u ovoj klasi voziti ZX 10R, s kojim verujem da mogu da razuverim sve „neverne Tome“ koji kude Kawu.
Tokom ove sezone posetio si i jednu trku u Nemačkoj gde si sa svojim serijskim Kawasakijem osvojio treće mesto. Postoji li šansa da ćeš se tokom ove godine oprobati u još više trka u inostranstvu?
Prvo bih istekao neizmernu zahvalnost Draganu Dragoju(MK Senior), koji me je i naterao da krenemo s mojim Kawasakijem GPZ900 put Nemačke, bez ikakvih preteranih očekivanja, čisto da vidimo i taj Schleiz, jer to je najveća manifestacija u Evropi sa tradicijom koja potiče iz 1923. godine. Već na prvom nezvaničnom treningu shvatio sam da je staza mnogo brza i da niko nije došao radi izložbe, ovde svi voze do granica svojih mogućnosti!
Posle upoznavanja staze i više izletanja, uhvatio sam brzinu, ali se ni najmanje nisam nadao trećem mestu. Vozio sam u klasi Superbike u kojoj se voze motori proizvedeni do 1991. godine. Kod mene u konkurenciji vožene su Yamaha FJ1200, Kawasaki Z1000r, Bimota YB8, MOKO GSXR1100, Yamaha MMT 1200 R, Yamaha FZR1000,Kawasaki GPZ1000RX, Ducati 851 i Suzuki GSXR750. Svi mototori su im u vrhunskom stanju i maksimalno pripremljeni prema pravilniku Superbike klase. Svako ko može, treba tamo otići da bi realno shvatoi koliko se može, sme i hoće ići daleko!
Takođe, vozio sam i Slovakia Ring prošle godine. Ove godine idemo u Nemačku u čuveni Schliez i u Slovačku sigurno, za druge trke videćem. Imam u planu i da nastupim u Rijeci, na Grobniku u trci „Grab the flag“.
Poznato je da je sa vama na trkama uvek avantura. Da li imaš neku anegdotu koju posebno pamtiš?
Ne mogu svega da se setim, bilo je tu svačega. Recimo 2002. godine kada sam vozio za Fast Vili, na trci za Istočnoevropski šampionat na stazi Pleven u Bugarskoj vozio sam u klasi 600 Yamahu r6. Kao i uvek, odmah posle svakog treninga (kvalifikacije) žurim na tablu sa vremenima da vidim kako sam“išao“.
Gledam podužu listu sa vremenima moje klase, kad prilaze dve gospođe, jedna sredovečna žena, a druga vidno mlađa i smejući se govore – „Dobro karaš momak!“ Ja u čudu, ostao bez teksta, ne znam šta da im odgovorim, mislim se da me nisu pomešali sa nekim drugim i u tom trenutku odgovaram – „Gospođo, mora da ste me pomešali, nisam to bio ja!“
Iza mene kreće neko gromoglasno da se smeje, okrećem se i vidim Kuleta Perišića, sve je čuo i ne može da se smiri. Posle toga mi je u našem boksu objasnio da na bugarskom „dobro karaš“ znači „dobro voziš“ tako da su tog vikenda sve moguće šale u boksu bile na moj račun.
Primetili smo i da sti prisutan na džipijadama, reci nam nešto o tome.
Što se džipova tiče, tu sam prisutan zbog učešća mog kuma i drugara, to je nešto drugo, tu se mnogo radi, treba naravno i vozačke veštine. Međutim, celokupno učešće je mnogo opuštenije jer su brzine daleko manje i bezbednije, ako tako mogu da kazem.
Zahvalili smo se Miki, u nadi da će naredne sezone odvesti što više trka, a za priznanja će morati sam da se potrudi. No, ne sumnjamo u njega.